-Piše: Milan Mišić

Kraj svake zime u ovom vijeku Srbiji donosi i neprijatna podsjećanja na proljeće 1999, koje nisu obilježile laste, nego NATO bombe.

Ove godine ta godišnjica je okrugla: prošle su tačno dvije decenije od najvećeg nesporazuma Srbije (tada SR Jugoslavije) sa svijetom – i svijeta sa Srbijom. Ostala je, međutim, dilema da li se tada samo nismo razumjeli, ili smo se, obostrano, preračunali.

Kao i prethodne sezone komemoracija, i ova protiče u zvaničnim naglašavanjima da je napad Sjevernoatlantskog saveza, najveće vojne vojne mašinerije u istoriji, bio ne samo drastično asimetričan i nepravedan rat suprotan međunarodnom pravu, nego prije svega zločin protiv mira i čovječnosti.

Ali više nego što je to bila prije, NATO agresija je ovoga puta „zločin koji raste”, što znači da su, sa povećanjem istorijske distance, dimenzije i posledice bombardovanja Srbije sve veće.

Na zvaničnoj uvodnoj komemoraciji – podsjetimo se, rat je trajao 78 dana, od 24. marta do 10. juna – održanoj ovoga puta u Nišu, dobili smo i zvaničnu potvrdu da je uspomena na bombardovanje „emocija koju gajimo”, što su riječi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je za govornicom – i zaplakao.

Treba li, međutim, da te emocije zaista gajimo i da zbog ove istorijske traume, koja, kao i sve druge, podrazumijeva mnoštvo pojedinačnih tragedija, plačemo?

Emocije i suze su u redu, ali samo dotle dok ne zamagljuju perspektivu i dok ne sprečavaju da istorija i u ovom slučaju bude „učiteljica”.

Insistiranje na sopstvenim žrtvama je razumljivo, ali posle ratnih poraza od samosažaljenja je potrebnije samoosvješćenje i racionalno razmatranje zašto nam se to dogodilo i kada smo ušli u voz na pogrešnom kolosjeku koji nas je odvezao do pogrešne stanice.

Rat, a pogotovo onaj izgubljeni, uvijek je neuspjeh diplomatije i poraz politike. Neuspjesi i porazi su uvijek bolni, ali su tragični samo kad nisu otrježnjujući.

NATO bombardovanje bilo je prije svega intervencija u srpsko-albanski rat na Kosovu, a „Vojno-tehnički sporazum” kojim je okončano bio je kapitulacija koja je, kao posle svakog rata, stvorila novu realnost čiji je završni čin bio samoproglašenje kosovske nezavisnosti.

Glavna posleratna tragedija je, međutim, to što ni 20 godina nije bilo dovoljno da Kosovo prestane da bude problem za Srbiju (i Srbija za Kosovo). Sveobuhvatni sporazum i pomirenje su još, uprkos međunarodno posredovanom dijalogu, „svjetlosne godine daleko”.

Bolne su ne samo uspomene na rat, već i to što su i dvije decenije kasnije u Srbiji glavne teme i dalje njeno unutrašnje uređenje, demokratske norme, vladavina prava i medijske slobode, kao i vječita dilema: hoće li na Istok ili na Zapad. Nekadašnje nesvrstavanje nije više moguće, niti je vrlina.

Dvadeset godina posle živimo u šizofrenoj realnosti u kojoj sa NATO-om imamo najveći stepen saradnje za jednu državu nečlanicu, dok istovremeno u javnom diskursu NATO i dalje smatramo zločinačkom organizacijom koja nam radi o glavi, a od čega nas spasavaju Putin i Rusija.

Ministar vojni kaže da „NATO nema hrabrosti da prizna zločin” – ali od takve retorike svakako je važnije da Srbija shvati sopstvene zablude. One od prije dvije decenije – i današnje.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike')

---